Dvojnice su, ustvari, dvije svirale, dvije jedinke napravljene od jednog komada drveta, tako da se obje mogu svirati istovremeno, zbog čega je svirka na dvojnicama uvijek dvoglasna (najčešće u tercama, premda su moguće i druge kombinacije odnosa među tonovima). Kao i većina tradicijskih glazbala, i dvojnice su ograničene rasponom tonova koje možemo odsvirati. Maksimalno možemo odsvirati do šest tonova pojedine oktave. Ponekad je prepuhivanjem moguće pojedine tonove odsvirati u nekoliko oktava, ali intonacija najčešće nije čista. Interesantan je način sviranja kada se, ovisno o nagibu dvojnica prema usnama svirača, može postići da jedna strana dvojnice svira u normalnoj, a druga u višoj oktavi.
Dvojnice su se u raznim varijantama svirale u svim krajevima Hrvatske, te su korišteni razni nazivi za to glazbalo: dvojnice, žveglice, diple, dvogrle, dvojkinje, vidalice, itd.
U svim krajevima Hrvatske dvojnice su gotovo redovito imale na desnoj strani četiri do pet rupica za prebiranje, a na lijevoj tri do četiri, dok su slične svirale u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, te u Srbiji imale obrnuti raspored rupica, dakle na lijevoj strani više, a na desnoj manje. Isto tako, ni jedne dvojnice iz Hrvatske nisu imale piskove s donje strane, dakle okrenute prema sviraču, već uvijek prema gore. Na donjim slikama su dvojnice iz raznih krajeva Hrvatske (Dalmacija, Slavonija, Hrvatsko Zagorje, Istra).
